Čekajući mesara

Čekajući mesara
[Alternativni Institut, Mostar 2002.]

izbor

PAO SAM NA ZEMLJU

pao sam na zemlju
barem pet pari cipela
me
je udaralo
crne
crvene
kožne
sportske
martinke
ispočetka je boljelo
ružno
i nepodnošljivo
vječno
i zastrašujuće
dok mi u glavi
nije
prasnulo
i bol
je postala nekako
slatkasta
udarci su dolazili
sa svih strana
pogađali
me
precizno u glavu
u prsa
u stomak
osjećao sam lomljavu
vlastitih kostiju
prsti
su se mrvili
a oči postajale sve
teže
čuo sam vrisak njihove euforije
znao sam da kraj dolazi
i zato
sam im se pridružio
mislima
čupajući
sopstveno
srce
najpreciznije i najjače
moguće
zatim je svega nestalo

NAPUSTIO SAM PJESNIKA

Napustio sam pjesnika
onakvog kakvim sam ga zamišljao
Bilježim stvari koje ću činiti
Čitam Dostojevskog
došao sam do sedamdesetsedme strane
i već mi je kosa postala pitoma
Plačem puno više
i pišem manje
Prepoznajem se
u svakom kafeu
Sjedim sam
usamljeno gledam sportska auta
i maštam o parama
Obećanja koja sam sebi dao
poništavam
Snalazim se
na raskršćima velikih gradova
uz pomoć potisnutih sjećanja
i mape
koja je napravljena
za idiote moje vrste
Na kraju svakog dana
širokim bulevarima
kroz korake pričam
o imenima
koja ću zaboraviti
u ime njene odsječene kose

ONI ON I JA

rekli bi
da sam slušao
dok je govorio
o svom
tužnom životu
zapravo
sam slušao
svoje slušanje
njegove tragične
ispovijesti
i
malo sam se smiješio
kao da ga razumijem
a on
je
govorio
o svemu čega se
ne mogu sjetiti
glas mu je
bio
prigušen i važan
i zaista
sam se trudio
da
izgledam kao iskreni
slušač
njega
kome je
bez sumnje
sve to mnogo značilo

SAMO KIŠA KUPITE KIŠU

neko sam drugi dok to vrištim
neko sma drugi
i moje misli je potrebno čitati
zbog zvijezda koje su bespomoćne
i kiša je
sve blijedi
sve je iznova isprano
niko osim tebe i mene koji na kiši stojimo
niko ne postoji
ništa
nigdje
niko
samo kiša
stojim u svojim novim million dollar cipelama
stojim u lokvi s licem prema nebu
neko sam drugi i vrištim
vrištim
samo ja i ti na kiši
zamisli me takvog znam da možeš
jer znam
da će nekom od nas doći savršeni dan
za večeru u parku i doručak u kafeteriji
palačinke možda i kapućino
ili
samo čaša toplog mlijeka
zamisli prohladno jutro
zbog kojeg se nisi morala buditi jer nisi ni spavala
zamisli da si sretna jer imaš takvo jutro
da nekog vodiš na doručak koji čeka
i zamisli da te smijem zagrliti kad si tužna
onako beskrajno
da popunim prazninu
zamisli da si ti mene prva primjetila
i da sad osjećaš sve što osjećam ja
zar ne bi
stajala u lokvi čekala da me ugledaš
u nekom od oblaka
zamisli da postoji savršen dan
i obećaj
da me nećeš tražiti

TE VEČERI SAM POŽELIO
NEKE ČUDNE STVARI

Jedne večeri
sam imao neke čudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjećanja
zbunjenog junaka
kratke
simpatične priče.
Poželio sam
veličanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona;
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je takvu volim.
Poželio sam
da je nađem
i da je izgubim
da je opet tražim.
Iste večeri
poželio sam još neke čudne
stvari
i mašinu za pisanje

ČEKAJUĆI MESARA
ODRIČEM SE SKROMNOSTI

Dok čekam na mesara
ja ne tvrdim da te volim
već samo da si moja najsavrsenija iluzija
Hodam puno po Južnom gradu
i valjda mi je zbog one pjesme
najdraža Merien Strasse
Usudio sam se započeti
novu potragu za smislom
Bolje je reći – novu potragu
za novim smislom
Još sam otkrio da gradovi nisu neosvojivi
Stara zabluda opet pada u vodu
Gradovi su sada samo blještave tačke
koje se poput žiga utiskivaju
po mapama moje mašte
Odloži svoje obaveze
i dozvoli telefonima da zvone
Vratiću ti ljubaznost koja mi je
pružena ranije
Čekam te
Zaboravi planove
i dođi u Grad Cijeloga Svijeta
Daću ti ključeve od novih skloništa
Samo pokucaj na vrata ovog stana
i prepolovi
krevet u kojem spavam
Pokaži mi svoja bedra i grudi
bez razmišljanja o samoći
Samoća je prestala biti problem
Ona je dama poput tebe
i traži da je zabavljam
Da biću vaš klaun
kao i ranije
smijaćete se istim pokretima šeprtlje
Pokaži da postojiš
Pokucaj slušalicom svog telefona na moja vrata
Udahni molitve za koje se cijelog života spremam
Ja se
odričem skromnosti
Jer sam tvoj čovjek
Jer sam najbolji na svijetu

BALADA

Prvi decembarski utorak
nije otvorio sezonu ničeg novog
Još uvijek čujem kako šapućeš
da sam ja kriv za romantiku
Iako je prekasno
ne prestajem se sjećati
Noćas ću
naoružan kratkim crnim kaputom
putovati
i takav dovršiti ovu pjesmu
Sjećaću se Hamburga
i Anne
Biće to pjesma za suncokrete
a ne kletva zbog loše trgovine
kada sam nepovratno zamijenio
prežaljenu prvu ljubav
za mnogo kojekavih emocija
Loše riječi
nikad nisu birale prave momente
To mi je rekao vjetar
I još mi je svojom jezom izbrojao
koliko njih čeka
da me osjete
savršenog
dok flertujem sa sestrama sudbine
otvaram njihova vrata od ilovače
ljubim prelijepe skrivene vratove
smišljam dosadne ponoćne rituale
Poslije
nekog iskrenog razmišljanja
pitam se postoje li pravi
momenti za loše riječi
Dok
vodim ljubav sa pisaćom mašinom
plivam sa električnom jeguljom
plešem sa zlatnim saksofonom
ja
samo želim
dovršiti ovu pjesmu najbolje
što mogu
i želim se vratiti
iako znam da si otišla
sa predumišljajem
bez pozdrava
sad kad mi se pomalo trijeznom
uloga pravog muškarca počinje
sviđati

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Poezija and tagged . Bookmark the permalink.