Leonard Cohen

Leonard Cohen – Moj život u umjetnosti
[Alternativni Institut, Mostar 2003.]

izbor

STIL

Ne vjerujem radio stanicama
Rusije i Amerike
ali volim muziku i sviđaju mi se
uzvišeni evropski glasovi koji najavljuju džez
Ne vjerujem opijumu ili novcu
iako ih je teško nabaviti
i zbog njih se kažnjava na dugo
Ne vjerujem ljubavi
u sred svog robovanja ja
ne vjerujem
Ja sam čovjek koji sjedi u kući
na Argolskom ostrvu bez ijednog drveta
Zaboraviću travu iz dvorišta svoje majke
Znam da hoću
Zaboraviću stari telefonski broj
Fitzroy sedam osam dva oh
Zaboraviću svoj stil
Neću imati stil
Čujem hiljade milja gladne nepomičnosti
i stara bistra voda izjeda kamenje
Čujem zvona mazgi dok jedu
Čujem kako cviijeće proždire noć
ispod svojih latica
Sada pijetao britvom
uvezuje hemofilične rupe po
mekanom crnom nebu
i sada znam zasigurno
zaboraviću svoj stil
Možda će se um u ovom svijetu otvoriti
možda će srce kišu uhvatiti
Ništa se neće izliječiti i ništa se neće zalediti
ali će možda srce kišu uhvatiti
Amerika neće imati stila
Rusija neće imati stila
Desiće se to za dvadeset i osam godina
moje pažnje
Ne znam šta će nastati
od mazgi sa očima dama
ili od stare vode
Ili gigantskog pijetla
Ranojutarnji pohlepni radio jede
vlade jednu po jednu jezike
polja makova jedno po jedno
Preko najavljene talasne dužine
tišina raste za svaki stil
za stil koji sam izgrađivao
spoljašnja tišina poput prostora
između insekata u roju
električnog zaborava
namjenjenog nama
(pospan sam i uplašen)
nad nama je braćo

ŠTA JA RADIM OVDJE

Ne znam da li je svijet lagao
Ja sam lagao
Ne znam je li se svijet urotio protiv ljubavi
Ja sam napravio urotu protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije utjeha
Ja sam mučio
I bez oblaka u obliku gljive
mrzio bih
Slušaj
uradio bih iste stvari
i da nije bilo smrti
Mene nećete kao pijanca držati
ispod hladne česme činjenica
Odbijam univerzalni alibi

Kao prazna telefonska govornica
primjećena noću i zapamćena
Kao ogledala u hodniku kina korištena
samo na izlasku
Kao nimfomanka koja veže njih hiljadu
u čudno bratstvo
ja čekam
svakog od vas da se ispovijedi

TREŠNJINI VOĆNJACI

Kanado neki ratovi te čekaju
neke prijetnje
neke pocijepane zastave
Naslijeđe nije dovoljno
Lica moraju biti kovana čekičem
divljih ideja
Poštanski sandučići će eksplodirati
u trešnjinim vočnjacima
i neko će zauvijek čekati
na djedov debeli ček
Iz unutrašnjosti svog kafea posmatram mirna
sniježna polja
kao U.S. promotor
novih plastičnih cipela za snijeg
tražeči pokretnu tačku
troiku možda
egzil
ledenog proroka
indijansku pobunu
meteorološku stanicu u plamenu
Vani je cijela priča momci
Kanado možeš li podnijeti nekoliko narodnih
pjesama
o slobodi i smrti

KRST NIJE PAO NA MENE

Krst nije pao na mene
kada sam otišao po hot-dog
kod Grka koji radi cijelu noć
sužanj u Silver Gamelandu
koji me nije smatrao svojim bratom
Voli me jer se ništa ne dešava

Vjerujem da kiša neće
učiniti da se osjećam ocem
kada dođe večer poslije
zaustavljanja tramvaja
jer je moja veličina konačna
Voli me jer se ništa ne dešava

Imaš li pojma koliko sam
filmova morao odgledati
dok nisam zasigurno znao
da ću te voljeti
kad se svijetla probude
Voli me jer se ništa ne dešava

Evo naslova 14.jula
u gradu Montrealu
Intervention decisive de Pearson
a la conference du Comonwealth
To je bilo jučer
Voli me jer se ništa ne dešava

Zvijezde i zvijezde i zvijezde
čuvaju to za sebe
Da li si ikada primjetila koliko privatno
mokro drvo je
zavjesa od žileta
Voli me jer se ništa ne dešava

Zašto bih trebao biti sam
Ako je istina to što pričam
Priznajem da želim pronaći
izlaz ili falsifikovati pasoš
Ili govoriti novi jezik
Voli me jer se ništa ne dešava

Priznajem da sam namjeravao pustiti
krila i izgubiti pamet
Priznajem da sam zaboravio zbog čega
zašto krila i izgubljena pamet
Voli me jer se ništa ne dešava

SMRT OVOJ KNJIZI

Smrt ovoj knjizi ili jebeš ovu knjigu i jebeš ovaj
brak. Jebeš dvadesetšest pisama mog kukavičluka.
Jebi se jer si razbila ogledalo i bacila štipaljke za
obrve kroz prozor. Tvoj mrtvi krevet iz noći u noć
i ništa toplo osim tepanja. Jebeš brak i teologiju i
hladno laku noć. Jebeš idolopoklonstvo ljutnji i
popove koji tako govore. Kako se usuđuju. Kako
se usuđuju. Hvala na tvojim optužbama. Ubistvo i
brzi voz za Pariz i ja ponovo mršav u svom plavom
mantilu, i Barbara koja čeka u Cluny Square Hotelu.
Jebeš nju jer se nikad nije pojavila.

FOTOGRAFIJA

Moj tamni saputnik me fotografiše među tratinčicama.
Moj život u umjetnosti.
Prelijepa je kad se smije.
Trebala bi se više smijati.
Iste smo naravi.
Lijeni smo i privlačni.
Jednog dana ću se vratiti na taj potok u Tenesiju
I slikaće me sa dvaes’dvicom.
Uslikaj me sa šeširom.
Imamo dovoljno filma.
Naučio sam je kako da pozdravi muškarca ujutro.
Ovakve stvari su se izgubile
poput svoda i zlatnica.
Zamolila me je da je učim o njima –
zaboravljeni običaji kojih se slučajno sjećam.
Pričao sam joj o vremenu
kada su Adam i Eva pokušali izvršiti samoubistvo
ali su uniformisana djeca mliječnog puta
digla bunu protiv njih.
Nekoliko tratinčica mi je uz bedro.
Veoma je vedro
Tratinčice vraćaju svijetlost suncu.
Vjetar glanca vazduh.
Nekakva budala možda pokuša shvatiti jadikovku.
Uslikaj nas zajedno.

KOLEGI STUDENTU

Mislio sam puno na tebe.
Još uvijek to činim.
Sjedio si mirno,
tvoje ruke sklopljene na tvom krilu
kao u učenika.
Imao si dozvolu da plačeš
jer si bio iskren
prema sopstvenoj žalosti.
Vidio sam te danas
sjediš na isti način,
iste suze na tvojim obrazima,
kao da se nisi pomjerio
svih ovih godina-
ista teška glavobolja
u tvom desnom oku,
ista muha iz sobe
pokušava oploditi tvoje usne.
Stari prijatelju, nered si
po bilo kom mjerilu
izuzev po ljestvama ljubavi

SPOKOJ

Postao sam čist
plašim se da ćeš mi se morati klanjati
Neću biti u stanju
da dišem kako treba
ako nisam obožavan
Mislila si da mi je bolje
zar nisi
Evo ga opet dolazi
spokoj
ruke spokoja oko moga vrata
Zbog toga te puštam da odeš
zbog toga sjedim ovdje
u svojoj odori
sa očima izvrnutim ka unutrašnjosti glave

NEDOKUČIVA SREĆA

Nedokučiva sreća
me je zgrabila
Moj prijatelj hrišćanin kaže
da je u mene ušao
Sveti duh
To je samo iskrenost samoće
To je samo izbodena anemona
pričvršćena za stijenu
sa korijenjem otkrivenim
obalskom vjetru
O prijatelju mog iškrabanog života
tvoje srce je poput moga –
tvoja usamljenost
će te odvesti kući

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Kolaps, Poezija and tagged . Bookmark the permalink.

One Response to Leonard Cohen

  1. Sabina says:

    Konačno neko ko sa smislom prevodi Cohenovu poeziju. Prevodi s kojim sam se dosada susretala bili su tako bukvalni, bez emocije i razumijevanja linije misli… Sjajno Meša!

Comments are closed.