Savršen metak u stomak

Savršen metak u stomak
[Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb 2010.]

kritika prva

kritika druga

izbor

SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i časa je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica –
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore
ti slomljeni čovječe pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.

NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati
noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono
preostalo iz prethodnih života
Vratio se davno odlutali pogled
spreman da priča
o ravnicama
dalekim morima
putevima koji ne spajaju
rijekama
koje zbog sebe teku
I sve je dobro
kad se o lošem ne razmišlja
Naučen
i navučen na slične plitke filozofije
puštao je iznova elvisove ploče
spalio sobe porodične kuće
a kada nije mogao dalje
odlutao je
u mrak
i o njemu više ne govore
Iako znaju zbog čega je
dobio
taj savršeni metak u stomak.

PISMO TEBI

povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak
niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio
nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac
pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju
tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme
koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada
niti ikome nedostaje
u tom vremenu
okus slobode je najrealniji
možeš osjetiti kako izmiče pod prstima
poput najnježnije tkanine sa voljene kože
dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj
ovaj putnik samo može čitati
i pisati o senzualnim trenucima
i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled
dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni

NINA SIMONE

nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada

DOLAZIŠ SA MRAKOM

Nalaziš me pognutog nad ovim stolom
i pisaćom mašinom koja sve više postaje
finalno djelo moje umjetnosti

Ne znaš koliko sam noći
i koliko dana
urezao u taj isti stol
čekajući da te ugledam
nijem u nepodnošljivoj tišini
u njoj odbojan svima i sebi

Izgovorio sam glasno tvoje ime
Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu
Vidio sam savršenu kuhinju iznad

Nemaš pojma da sam
izgubljen od snova
navučen na više
oslobođen od sopstvene strasti
nestao u galopu divljih konja

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim novim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke

*

bila jednom jedna najava

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Poezija and tagged . Bookmark the permalink.