Tri puta trideset i tri jednako

Tri puta trideset i tri jednako
Fragment “Četiri ujutru”
[Alternativni Institut, Mostar 2000.]

Izbor

VIDIM TE NEIZVJESNOSTI

Dodirujem te, slatka neizvjesnosti.
Naši susreti su savršeno isplanirani
čudnom voljom dobrih ljudi.
Tako je i ovog puta.
Vraćaš li se zbog igre?
Opet ću s tobom proći kroz ista pravila.
Opet ću ljubiti mudrost tvog tijela
skrivenu iza zamagljenog stakla.
Sudije ce nas čekati. Kiše i planine će čekati.
Prljave ceste i preostale zime su vec osuđene.
Znaš li da su svi ratovi umrli
duboko u nama.
Vjeruj mi –
baš kako je govorio naš dobri Ucitelj
iz Japana – riječi i dodiri su uvijek dovoljni.
Prave riječi i Pravi dodiri…
Opet te vidim, slatka neizvjesnosti.
Vjeruj mi i pričaj o svojoj prošloj jeseni.
Putovanja si nastavila
iako ne možeš voljeti snijeg tuđih umornih
noci.
Nedostupni
sami po sebi, naši snovi su bodljikave žice.
Upleten u njih, tražio sam skloništa u pustinjama
tuđih razmišljanja. Nisam znalo da nema izlaza.
Ovaj put
nebo nije bijelo i ti koračajući spavaš.
Vjetar tjera naše kose u pravcu potrage.
Moje otvorene oči i tvoje sklopljene ruke
ne mogu roditi ljubav … niti je ubiti.
Sve stvari se odmotavaju
i nestajem u samom sebi.
Odmori se. Čeka te putovanje.
Spavaj spokojno i sanjaj kako te budim
tek da bi
sa prozora pjesme skupa brojali zvijezde.
I sjeti se… koraci su jedini putokazi.

IDENTITET:
MB2302977151132

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja
rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika
sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta
nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam
trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim
To sam
i još nekoliko sitnica.

ČETIRI UJUTRU

Osjećam da opet umirem.
Da sam naučio koristiti telefone sad bih te gnjavio
pričom o samoći.
O čemu razmišljaš? Valjda…
Tako rado bih ti na uho rekao svaku riječ koju želiš
čuti. Svaku riječ koju želim reći.
Daleko si,
a daleko je teritorij zaborava. Razmišljam o tome
iz noći
u noć.
I Bojim Se!
Još malo pa će četiri ujutru.
Moje omiljeno vrijeme… Vrijeme na koje sam
osuđen bez
prava žalbe. Pravo vrijeme za savršene samoće.
Cohenovo vrijeme.
Četiri ujutru. Tada se u meni sve preklapa.
Sve se ravna.
I svaki put iznova umirem.
Okrenuo bih taj tvoj broj, samo da se ne plašim.
I rekao bih ti kako sam umro.
Bez tebe.
Opet.
U četiri ujutru.

PAUZA

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi
razmišljajući koliko se već dana
Ovako viđamo.
I pričamo.
Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me
na Onaj Grad
koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.
Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.
Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.
U pauzi Svega beznačajno ti govorim
što sam sutra želio reći. I juče.
Kiša još pada i nije hladno.
Kafa u šoljicama strpljivo čeka
pokoravajući se
dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno
i kad pijemo kafu tamo
gdje posluga ne voli svoje
goste,
tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,
naročito kada ovakva
kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu
imati svoje mjesto
i nekog poput tebe
da mi upotpuni
popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka
i onih ostalih.
Pomalo se brinem.
Ne zbog sebe, već zbog tišine
Znaš već… Znam da znaš

ZABILJEŠKA O SMRTI

Put onoga kome je svejedno
nikad neće biti do kraja
zapisan
Po skrivenom
nezaobilaznom pravilu
njegova smrt je sveta
opet
ne kao smrt
svakog skoro pravog heroja
koji je izmišljen zbog
naroda
već nekako drugačije
Više je lična
dolazi uz dobovanje
ili samo obično neritmično
lupkanje
pa koračanje
od kraja prema početku
Život takve osobe
završava u zadovoljstvu
mog glasa
zaduženog
da
u noćnim zbivanjima
svih postojećih medija
jednom sedmično daje uputstva
o najlakšem stvaranju
urbanih uspavanki

AMERIČKI IGRANI FILM

godina u kojoj živim
romantiku perverzno pretvara u naviku
zbog toga
skoro hladan želim saznati
zašto me podsjećaš na nekadašnju
Brižit Bardo
i da sam hrabriji
rekao bih ti sve o prepričavanju
pjesme
nisam lud
nemoj otići
samo manje razmišljam
i imam vremena da te posmatram
dok koračaš mojom stranom
umišljanja
pogledaj me
ostani kakva nisi
priđi da se volimo
ugrozićemo magistrale
pretvarajući se da imamo
planove
kadilak
pare
umisli i dođi
napustimo Las Vegas zajedno

SO LONG, BABE

ah
h
h
ne
brini
se
riječi
jedna
dvije
svaka-
ko
nisu
dovoljne
sada
teče
i
već
je
prošlo
u
redu
je
i
d
e
m
o
dalje

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Poezija and tagged , . Bookmark the permalink.