* * *

It’s time for one more meditation
a familiar bird’s perched on a branch -
so close
yet always out of reach;
its song
unbearably sad and irresistible -
like an Alaskan ice banked river
liquid crystal, beautiful and deadly;
or that village reachable only
by a narrow boat 
along Rio San Juan
That bird is destiny fearing the wee hour
no one saves anyone
Is there any sense in talking about love?
Phone calls which used to wake you up
what did they really do?
There is no one
to show up on the horizon
Building sites are everywhere,
they’re building all the time.
Advancement  of everything but life itself - 
that is the architecture of the 21st  century;
clock hand deliberates tick
the verdict comes down as tock
smile lasts a moment, life hungers for eternity
hunger is truth, cloud just a practiced trick
While young, Moon is a good listener
but now he is punch drunk
and every romance is ready to rot
- heart will engrave the smallest of details -
what we are made of,
who pursues us
what becomes us
while mountains and forests inhibit our dreams
and we lose ourselves in them
happy and forgetting our hunters
ready for the moment
announced by the hour hand and the bird
recognizing the cue to exit

Padam na koljena postavljenih pitanja
Dnevna politika jednaka je apokalipsi
Ipak, previse se sporo
i bespomocno
od nje umire
Vrijeme je da odustanem
Ljeto je i vjetar donosi kisu koja
unistava plantaze siromasne Amerike
Gladni ce biti jos gladniji
a zrak nekome malo ugodniji
Ovo su cinjenice i nisu sjecanja
Sjecanja sa svakim novim prozivljavanjem
postaju bliza onome sto bi zeljeli da jeste,
sto nikad ni bilo nije
I sjecanja me vode tebi -
koliko cu se puta vracati?
Sad vec mozemo pricati o decenijama
Ne brini, necu im odati tvoja lica i imena
Solja najjace kafe, predah od tisine
necu dopustiti da se popnes na mene
Odustajem, padam na koljena
Nepodnosljivo je i mucno
iscitavanje smrtovnice
u svakoj vijesti
Sjene su nepredvidljive -
kada pomislis da se oprastaju
one u stvari dolaze;
pitaju kako smo ovakvi postali
utapajuci me u spoznaji da su mrtvi
postali blizi od prijatelja koji su zivi

Nikad te ne stigoh upitati od cega bjezis
dok smo satima znali lezati nepokretni
i samo ocima odgovarali
na pitanja
nimalo bitna
a uvijek blizu, spremna da cuju odgovore.
Sada, u noci, kilometrima godina poslije,
tu su da progone, zvuce poput onih
malih mahnitih stvarcica
sto metalno zvece
vezane oko zgloba tvoje desne noge
u koji sam se bespostedno zaljubljivao
Ovo je ta noc –
javlja se ono ostavljeno
da niko ne moze dodirnuti
Od tada je proslo predugo i desilo se previse
Kroz maglu se probija jedva prohodna cesta
i zelje da se nastavi bas tamo jer tim putem
se stizalo
do samog brijega savrsenstva,
meditacije strasti i spokoja
Ovo je ta noc -
odavno nista vise nije bez pitanja, odavno
nismo lutalice i niti smo najjaci, odavno
iluzije nisu ono sto nam je sasvim dovoljno
a nikako previse. I kada napokon uspijemo
da ih dotaknemo
ostaje nam samo da se prospemo,
u ovoj noci
da eksplodiramo
po nekom nepoznatom,
nekome ko nas ne podsjeca na bivse istine,
neko bezimen, nimalo slucajno u prolazu,
u trenutku prebrojavanja svega izgubljenog
kada se samo nozem moze razdvojiti
umisljeno od onog sto nazivaju stvarnim

+
tuesday’s blue coloured video

Koliko su tamne tvoje najmračnije sobe
čuju li se glasovi u njima
pitam te, a ti slušaš
zvuk rijeke koja protiče i treseš se
Koliko ih uspiješ prebrojati
i sta znači ova hladna zima
koliko ih je ostalo sa srcima u njima
jer se sve raspalo, sve je zapisano
u buci i vodi i ovom glasu
koji navodi na ispovijesti
dok govori stvari
koje drugi ne znaju reći
tjera te da radiš nezamislivo
zaboravljajući koliko je uzaludno sve
sužavajući horizonte
u kilometrima koji te vole
kao da je bitno
koliko je prekasno, tijelo je još uvijek
puteno i zategnuto, tijelo je poezija
jače nego ikada
gladnije još više
stolovi se za to spremaju stolovi se raduju
stolice su spremne za akciju
u tamama tvoje najmračnije sobe
biće izgrađena
tajna ispovjedaonica i slatko mučilište

The Something Rain

“At the albums heart lies the memory of the people we have lost in these last
2 years, but we were in no mood to be maudlin. It’s to them. But it’s for us.
We are still drinking, laughing, crying, fighting, fucking, making our music.
They wouldn’t have wanted it any other way.”

* * *

Toliko dugo te nije bilo
da je tišina postala sveta
i trebalo je mnogo ljeta
neprepoznatog sebe
opet da sretneš
pozdraviš i kazeš:
Hej, dugo te nije bilo!
Potraži sad
poznata mjesta, možda je
još neko od prijatelja živ
podnošljivo drugačiji
možda te se sjeti
uprkos borama
i izmjenjenoj kosi
umjesto bilo šta da kaže
ponudi cigaretu
i ispriča ti novosti
Jer nije te bilo toliko
da si se prestao sjećati
Vratilo te nesto što si usnio
Neka mahnita vremena
Pijana od mladosti i sreće
i jeftinog ostrvskog vina
Koliko te dugo nije bilo
toliko su postala sveta
ona davna smrzavanja
u sobama od snova
živa od muzike
i vlažna od požude
i sva ta pohota i dan danas
u tebi nikad istražena
čini se da ih sve možeš
okusiti tu na vrhu jezika
Ako se samo prestaneš truditi
ako tako prizoveš
kako ste samo nekad plesali
I ti si bio prvi
i bio si posljednji
i tebe nema već odavno
Od tebe je ostala
tek ova nedovršena pjesma

Verzija iz knjige: klik klik

* * *

Neko od njih sedam vristi:
Chicago, Chicago, Illinois
svud po podu je odjeca
vrijeme da se zapitas
gdje su tijela
a vrijeme, u odsustvu,
samo i prestraseno
dok nismo
bili pazljivi
promijenilo je oblik
i sad je rijeka
Prije toga su se razbolile boje
Da je pravo vrijeme
pitao bih te
koliko je besmislen
tok misli onoga
koji ne razumije
ono o cemu razmislja
I da li je
majmun na ramenu
ili je na grani
ili je majmun u
zastorima sto se pomijeraju
Nije ni pocelo a ti se
vec zalis da ne vidis
dovoljno jasno
Sta rade
I cija je ono ruka na
njenom stomaku
Prsti se pomijeraju uz bedra
Srebre li se to vec kapljice
pa ni ja nisam toliko brz
razmisljam
koliko tvoje paznje
sve ovo zasluzuje
telepatski ti govorim
nekad je bolje da
stvari nisu najjasnije
ali koliko ih je
cujem tvoje mokro
u svoje uho:
da mi je prebrojati
ko tu sta pije i guta
ko najvise uziva
i dovraga sta li ce raditi
sa onim japanskim nozevima
Fino sam ti govorio
da cemo sakriveni
iza zavjesa preko puta
vidjeti puno bolje

* * *

Gledaj na koju god stranu zelis, okreni se i gledaj
Otvori bocicu, istresi pilule u saku, sasvim dovoljno
Nikada previse
Neka ipak boli
Mora da traje cak i kad prestaje
Na putu nista ne smije da stoji,
nikakva pitanja bez odgovora
Gdje bi bila
sta bi radio
ko bi se ubio
Koliko imena bi bilo dovoljno promijeniti
i dovraga zasto
Bolivija je jos uvijek divna i surova
bas kako je Cassidyjeve kosti u tim planinama pamte
i snijeg, prokleto je svako njegovo ime
i svako moze bit savrseno
zato skini te haljine
skini hlace
skini suknje i majice
pocijepaj ono ispod njih,
neka ne ostaje nista, obrij se do koze
zamisljaj najdivljijeg konja da te ceka dok to cinis
da te poznaje po mirisu, po muzici, po nekom imenu
zakoraci u ledenu vodu potoka, neka te ta bol podsjeti
na one koji ne mogu spavati po noci, svjetla gradova
ti se u maglovljenjima ukazuju, vise ih se i ne sjecas
kako bi trebala
Ko ce ti osusiti stopala tada?
Napisi svoja pisma, uradi to polako,
dozivi vrhunac tako
Sanjas brvnaru kraj izvora, a bude te
neonske svjetlosti buducnosti koje su otrovale planetu
i sada nam preostaje samo da odumiremo lagano
sve manje po redu
sve vise u muci
i od toga postajemo gadniji
Plamenovi su boje krvi
neka podsjecaju zasto je bolje da nisam tamo
zasto nikada nece postojati ovdje
Neke je muka natjerala
da spale gradove
ali ih to ne cini manjim zlotvorima
Granada u Nikaragvi im oprostiti nece
Lorka je streljan
Flamenko je muzika

[foto: Korana Šegetalo-Delić]

u mrklom mraku
neke se svjetlosti
najjasnije vide

izbodi noc nozem
nijemih zelja
nek se
kap
po
kap
raspu po mom ludilu

Placebo – Protege Moi (uncensored)

ali to i nije toliko strasno

noc ranije sam sanjao
da su mi oteli kcer

Na trenutak sam se bavio mislju
da prigrlim Svetog Kristofera
a onda sam se sjetio -
tvoje srce je
za moja putovanja
najpouzdanija amajlija

[foto: Korana Šegetalo-Delić]

Kroz roletne otvorenog prozora
i vrucinu julske noci
zvuk se probija
cijelog dana najavljivan
- ispocetka lagano dobovanje
koje za samo nekoliko trenutaka
postaje zavjesa od kise -
I opet oblaci okivaju nebo
i sasvim glasno cuju se eksplozije
Za tebe sada
mogu pretpostaviti sta se desava
mogu se prepustiti masti
koja je skolovana
u Mostaru pocetkom devedesetih
Mogu prihvatiti i paranoje
ovog srednje-americkog grada
njegove bodljikave zice
ograde od struje
lomace od smeca
i zonglere sa trotracnih cesti
Mogu se prepustiti zvuku koji
zajedno sa mokrom vrelinom
putuje kroz mreze
Svako od toga ja jesam
Prvo
Drugo
o da i mnogo vise
Sve mi to za tebe daje odgovore
Svaka sam kap nocasnje kise

mikstejp: KlikKlik

[foto: Korana Šegetalo-Delić]

biblioteka

Pitaj njega ako ne vjerujes meni

[artwork: Srđan Lončar]

Ovdje možete vidjeti šta u novom broju možete čitati:

A ovako izgleda krivac za Kolapsov izgled, mesje DTP:

Desires Mixtape:
Klik Klik

[crtez: Mili Krpo]

Zadnji mikstejp jednog decembra: Klik Klik

[foto: Korana Šegetalo-Delić]

Zasad vam možemo otkriti naslovnicu

kao i pokloniti soundtrack onog džezerskog broja
iz cc. 2005. godine
soundtrackJazzKolaps: klik Klik

onog što je izgledao ovako

Mindplaying:

Klik Klik

[L.C.]

Pohlepni radio nudi i decembarski zvuk: Klik Klik

[više Cohenove poezije u Once Upon a Rhyme]

izvol’te: klik

[update:
Cinema Poesia prikazuje nove filmove]

izbor

JUTRO JE DALEKO

Mislim na vozove
sa umornim putnicima
njihovim razlozima
njihovim pričama
Muzika noćas govori za sve
Zove te da otrgneš
misli od vozova
koji ovoga trenutka
u 03:53
negdje
od nekoga
sa razlozima odlaze

ONA JE SVE O ČEMU ODUVIJEK PIŠEM

[vers]

Telefoni i gradovi su se pokorili.

Bez okova ona je moja.
Bez okova me ima i uživam u ovom ropstvu.

Razgovori
ne prestaju čak i kada ona odlazi.

Riječi mi pomažu da ispunim rupu duboku nekoliko
miliona minuta. Novac ću
pronaći kada mi ne bude trebao.
Ona to razumije.

Volimo se željama.

Ona je sve o čemu oduvijek pišem.

CHET BAKER ME PRONALAZI

chet baker me pronalazi

iako sam se sakrio iza topline
i ruke me miluju
u sobi gdje
zavjese čuvaju stražu

pa ipak
chet baker me lako pronalazi
njegova truba slavi usnule noći
šetnje širokim avenijama
male hotele
i njihove balkone

govori mi da zapamtim
sve što se noćas dešava

da se sjetim
palmi mora njenih mirisa

svaki put
kada pomislim da je naređeno povlačenje

TEG

Ljubav je teg od četristo dvadeset kila.
Visi na svakom drvetu,
u svakoj je čaši vode,
u svakom buđenju dok otvaraš kapke,
podižeš pogled, pripremaš kafu.

TO SMO MI BRAĆO

Svaki svoj san
smjestili smo pred barikade
znajući da se tamo sanja najbolje
i kao hoćemo
praveći se da želimo
Istina je da s osmijehom čekamo
nesreću svakog od nas
ne zbog zlobe
već zbog nesreće same
neodoljive
koja nam tako lijepo dođe
Savršeni Izgovor
Uspomena
Nedorečena Laž
Propali Plan
Lanci između nas su čvršći
nakon pada
nakon ostvarenog odsanjanog užasa
Da
lako se smijati kada sve ide kako treba
Ali ne može tako
Nećemo
Gorka voda traži svoje mjesto
I svaki dim koji nije vazduh poklonjeni
Priznajte mi
da priznam sebi
Recite da znate o čemu govorim
Sve je prije nas učinjeno
Gradovi su spaljeni
Ranjenici ostavljeni
Žene odvedene
Pjesme otpjevane
Tuga nije izmišljena
za nju se život ne daje
ona život uzima

UMRO JE JOE

…after all this won’t you give me a smile …

Kome je žao
Kome nije

Činjenica je
da na svim stanicama
cijeli dan svira The Clash

Treba da nestaneš da bi te bilo

Gasim radio

DA JE ŽELIM

gledao sam iz mrtvog ugla
nije bitan dan niti mjesto
neću vam odati boju kose
vješto sam prikrio namjeru
udobno smješten u stolicu
okružen arhitekturom drugog vremena
nisam ni pokusao da kažem nešto
njena kosa savršena
padala je na lice
sklanjala ju je s vremena na vrijeme
dugim prstima pijaniste
i oči čiju boju vam neću reći
bez sumnje slučajno
tek su malo
provirivale u mom pravcu
a ja sam ispio piće do kraja
prije nego što sam ustao
to je bio jedini znak
kojim sam odao
da je želim
upoznati
kako dosad
nikom nije dozvolila

izbor

PAO SAM NA ZEMLJU

pao sam na zemlju
barem pet pari cipela
me
je udaralo
crne
crvene
kožne
sportske
martinke
ispočetka je boljelo
ružno
i nepodnošljivo
vječno
i zastrašujuće
dok mi u glavi
nije
prasnulo
i bol
je postala nekako
slatkasta
udarci su dolazili
sa svih strana
pogađali
me
precizno u glavu
u prsa
u stomak
osjećao sam lomljavu
vlastitih kostiju
prsti
su se mrvili
a oči postajale sve
teže
čuo sam vrisak njihove euforije
znao sam da kraj dolazi
i zato
sam im se pridružio
mislima
čupajući
sopstveno
srce
najpreciznije i najjače
moguće
zatim je svega nestalo

NAPUSTIO SAM PJESNIKA

Napustio sam pjesnika
onakvog kakvim sam ga zamišljao
Bilježim stvari koje ću činiti
Čitam Dostojevskog
došao sam do sedamdesetsedme strane
i već mi je kosa postala pitoma
Plačem puno više
i pišem manje
Prepoznajem se
u svakom kafeu
Sjedim sam
usamljeno gledam sportska auta
i maštam o parama
Obećanja koja sam sebi dao
poništavam
Snalazim se
na raskršćima velikih gradova
uz pomoć potisnutih sjećanja
i mape
koja je napravljena
za idiote moje vrste
Na kraju svakog dana
širokim bulevarima
kroz korake pričam
o imenima
koja ću zaboraviti
u ime njene odsječene kose

ONI ON I JA

rekli bi
da sam slušao
dok je govorio
o svom
tužnom životu
zapravo
sam slušao
svoje slušanje
njegove tragične
ispovijesti
i
malo sam se smiješio
kao da ga razumijem
a on
je
govorio
o svemu čega se
ne mogu sjetiti
glas mu je
bio
prigušen i važan
i zaista
sam se trudio
da
izgledam kao iskreni
slušač
njega
kome je
bez sumnje
sve to mnogo značilo

SAMO KIŠA KUPITE KIŠU

neko sam drugi dok to vrištim
neko sma drugi
i moje misli je potrebno čitati
zbog zvijezda koje su bespomoćne
i kiša je
sve blijedi
sve je iznova isprano
niko osim tebe i mene koji na kiši stojimo
niko ne postoji
ništa
nigdje
niko
samo kiša
stojim u svojim novim million dollar cipelama
stojim u lokvi s licem prema nebu
neko sam drugi i vrištim
vrištim
samo ja i ti na kiši
zamisli me takvog znam da možeš
jer znam
da će nekom od nas doći savršeni dan
za večeru u parku i doručak u kafeteriji
palačinke možda i kapućino
ili
samo čaša toplog mlijeka
zamisli prohladno jutro
zbog kojeg se nisi morala buditi jer nisi ni spavala
zamisli da si sretna jer imaš takvo jutro
da nekog vodiš na doručak koji čeka
i zamisli da te smijem zagrliti kad si tužna
onako beskrajno
da popunim prazninu
zamisli da si ti mene prva primjetila
i da sad osjećaš sve što osjećam ja
zar ne bi
stajala u lokvi čekala da me ugledaš
u nekom od oblaka
zamisli da postoji savršen dan
i obećaj
da me nećeš tražiti

TE VEČERI SAM POŽELIO
NEKE ČUDNE STVARI

Jedne večeri
sam imao neke čudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjećanja
zbunjenog junaka
kratke
simpatične priče.
Poželio sam
veličanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona;
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je takvu volim.
Poželio sam
da je nađem
i da je izgubim
da je opet tražim.
Iste večeri
poželio sam još neke čudne
stvari
i mašinu za pisanje

ČEKAJUĆI MESARA
ODRIČEM SE SKROMNOSTI

Dok čekam na mesara
ja ne tvrdim da te volim
već samo da si moja najsavrsenija iluzija
Hodam puno po Južnom gradu
i valjda mi je zbog one pjesme
najdraža Merien Strasse
Usudio sam se započeti
novu potragu za smislom
Bolje je reći – novu potragu
za novim smislom
Još sam otkrio da gradovi nisu neosvojivi
Stara zabluda opet pada u vodu
Gradovi su sada samo blještave tačke
koje se poput žiga utiskivaju
po mapama moje mašte
Odloži svoje obaveze
i dozvoli telefonima da zvone
Vratiću ti ljubaznost koja mi je
pružena ranije
Čekam te
Zaboravi planove
i dođi u Grad Cijeloga Svijeta
Daću ti ključeve od novih skloništa
Samo pokucaj na vrata ovog stana
i prepolovi
krevet u kojem spavam
Pokaži mi svoja bedra i grudi
bez razmišljanja o samoći
Samoća je prestala biti problem
Ona je dama poput tebe
i traži da je zabavljam
Da biću vaš klaun
kao i ranije
smijaćete se istim pokretima šeprtlje
Pokaži da postojiš
Pokucaj slušalicom svog telefona na moja vrata
Udahni molitve za koje se cijelog života spremam
Ja se
odričem skromnosti
Jer sam tvoj čovjek
Jer sam najbolji na svijetu

BALADA

Prvi decembarski utorak
nije otvorio sezonu ničeg novog
Još uvijek čujem kako šapućeš
da sam ja kriv za romantiku
Iako je prekasno
ne prestajem se sjećati
Noćas ću
naoružan kratkim crnim kaputom
putovati
i takav dovršiti ovu pjesmu
Sjećaću se Hamburga
i Anne
Biće to pjesma za suncokrete
a ne kletva zbog loše trgovine
kada sam nepovratno zamijenio
prežaljenu prvu ljubav
za mnogo kojekavih emocija
Loše riječi
nikad nisu birale prave momente
To mi je rekao vjetar
I još mi je svojom jezom izbrojao
koliko njih čeka
da me osjete
savršenog
dok flertujem sa sestrama sudbine
otvaram njihova vrata od ilovače
ljubim prelijepe skrivene vratove
smišljam dosadne ponoćne rituale
Poslije
nekog iskrenog razmišljanja
pitam se postoje li pravi
momenti za loše riječi
Dok
vodim ljubav sa pisaćom mašinom
plivam sa električnom jeguljom
plešem sa zlatnim saksofonom
ja
samo želim
dovršiti ovu pjesmu najbolje
što mogu
i želim se vratiti
iako znam da si otišla
sa predumišljajem
bez pozdrava
sad kad mi se pomalo trijeznom
uloga pravog muškarca počinje
sviđati

izbor

STIL

Ne vjerujem radio stanicama
Rusije i Amerike
ali volim muziku i sviđaju mi se
uzvišeni evropski glasovi koji najavljuju džez
Ne vjerujem opijumu ili novcu
iako ih je teško nabaviti
i zbog njih se kažnjava na dugo
Ne vjerujem ljubavi
u sred svog robovanja ja
ne vjerujem
Ja sam čovjek koji sjedi u kući
na Argolskom ostrvu bez ijednog drveta
Zaboraviću travu iz dvorišta svoje majke
Znam da hoću
Zaboraviću stari telefonski broj
Fitzroy sedam osam dva oh
Zaboraviću svoj stil
Neću imati stil
Čujem hiljade milja gladne nepomičnosti
i stara bistra voda izjeda kamenje
Čujem zvona mazgi dok jedu
Čujem kako cviijeće proždire noć
ispod svojih latica
Sada pijetao britvom
uvezuje hemofilične rupe po
mekanom crnom nebu
i sada znam zasigurno
zaboraviću svoj stil
Možda će se um u ovom svijetu otvoriti
možda će srce kišu uhvatiti
Ništa se neće izliječiti i ništa se neće zalediti
ali će možda srce kišu uhvatiti
Amerika neće imati stila
Rusija neće imati stila
Desiće se to za dvadeset i osam godina
moje pažnje
Ne znam šta će nastati
od mazgi sa očima dama
ili od stare vode
Ili gigantskog pijetla
Ranojutarnji pohlepni radio jede
vlade jednu po jednu jezike
polja makova jedno po jedno
Preko najavljene talasne dužine
tišina raste za svaki stil
za stil koji sam izgrađivao
spoljašnja tišina poput prostora
između insekata u roju
električnog zaborava
namjenjenog nama
(pospan sam i uplašen)
nad nama je braćo

ŠTA JA RADIM OVDJE

Ne znam da li je svijet lagao
Ja sam lagao
Ne znam je li se svijet urotio protiv ljubavi
Ja sam napravio urotu protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije utjeha
Ja sam mučio
I bez oblaka u obliku gljive
mrzio bih
Slušaj
uradio bih iste stvari
i da nije bilo smrti
Mene nećete kao pijanca držati
ispod hladne česme činjenica
Odbijam univerzalni alibi

Kao prazna telefonska govornica
primjećena noću i zapamćena
Kao ogledala u hodniku kina korištena
samo na izlasku
Kao nimfomanka koja veže njih hiljadu
u čudno bratstvo
ja čekam
svakog od vas da se ispovijedi

TREŠNJINI VOĆNJACI

Kanado neki ratovi te čekaju
neke prijetnje
neke pocijepane zastave
Naslijeđe nije dovoljno
Lica moraju biti kovana čekičem
divljih ideja
Poštanski sandučići će eksplodirati
u trešnjinim vočnjacima
i neko će zauvijek čekati
na djedov debeli ček
Iz unutrašnjosti svog kafea posmatram mirna
sniježna polja
kao U.S. promotor
novih plastičnih cipela za snijeg
tražeči pokretnu tačku
troiku možda
egzil
ledenog proroka
indijansku pobunu
meteorološku stanicu u plamenu
Vani je cijela priča momci
Kanado možeš li podnijeti nekoliko narodnih
pjesama
o slobodi i smrti

KRST NIJE PAO NA MENE

Krst nije pao na mene
kada sam otišao po hot-dog
kod Grka koji radi cijelu noć
sužanj u Silver Gamelandu
koji me nije smatrao svojim bratom
Voli me jer se ništa ne dešava

Vjerujem da kiša neće
učiniti da se osjećam ocem
kada dođe večer poslije
zaustavljanja tramvaja
jer je moja veličina konačna
Voli me jer se ništa ne dešava

Imaš li pojma koliko sam
filmova morao odgledati
dok nisam zasigurno znao
da ću te voljeti
kad se svijetla probude
Voli me jer se ništa ne dešava

Evo naslova 14.jula
u gradu Montrealu
Intervention decisive de Pearson
a la conference du Comonwealth
To je bilo jučer
Voli me jer se ništa ne dešava

Zvijezde i zvijezde i zvijezde
čuvaju to za sebe
Da li si ikada primjetila koliko privatno
mokro drvo je
zavjesa od žileta
Voli me jer se ništa ne dešava

Zašto bih trebao biti sam
Ako je istina to što pričam
Priznajem da želim pronaći
izlaz ili falsifikovati pasoš
Ili govoriti novi jezik
Voli me jer se ništa ne dešava

Priznajem da sam namjeravao pustiti
krila i izgubiti pamet
Priznajem da sam zaboravio zbog čega
zašto krila i izgubljena pamet
Voli me jer se ništa ne dešava

SMRT OVOJ KNJIZI

Smrt ovoj knjizi ili jebeš ovu knjigu i jebeš ovaj
brak. Jebeš dvadesetšest pisama mog kukavičluka.
Jebi se jer si razbila ogledalo i bacila štipaljke za
obrve kroz prozor. Tvoj mrtvi krevet iz noći u noć
i ništa toplo osim tepanja. Jebeš brak i teologiju i
hladno laku noć. Jebeš idolopoklonstvo ljutnji i
popove koji tako govore. Kako se usuđuju. Kako
se usuđuju. Hvala na tvojim optužbama. Ubistvo i
brzi voz za Pariz i ja ponovo mršav u svom plavom
mantilu, i Barbara koja čeka u Cluny Square Hotelu.
Jebeš nju jer se nikad nije pojavila.

FOTOGRAFIJA

Moj tamni saputnik me fotografiše među tratinčicama.
Moj život u umjetnosti.
Prelijepa je kad se smije.
Trebala bi se više smijati.
Iste smo naravi.
Lijeni smo i privlačni.
Jednog dana ću se vratiti na taj potok u Tenesiju
I slikaće me sa dvaes’dvicom.
Uslikaj me sa šeširom.
Imamo dovoljno filma.
Naučio sam je kako da pozdravi muškarca ujutro.
Ovakve stvari su se izgubile
poput svoda i zlatnica.
Zamolila me je da je učim o njima –
zaboravljeni običaji kojih se slučajno sjećam.
Pričao sam joj o vremenu
kada su Adam i Eva pokušali izvršiti samoubistvo
ali su uniformisana djeca mliječnog puta
digla bunu protiv njih.
Nekoliko tratinčica mi je uz bedro.
Veoma je vedro
Tratinčice vraćaju svijetlost suncu.
Vjetar glanca vazduh.
Nekakva budala možda pokuša shvatiti jadikovku.
Uslikaj nas zajedno.

KOLEGI STUDENTU

Mislio sam puno na tebe.
Još uvijek to činim.
Sjedio si mirno,
tvoje ruke sklopljene na tvom krilu
kao u učenika.
Imao si dozvolu da plačeš
jer si bio iskren
prema sopstvenoj žalosti.
Vidio sam te danas
sjediš na isti način,
iste suze na tvojim obrazima,
kao da se nisi pomjerio
svih ovih godina-
ista teška glavobolja
u tvom desnom oku,
ista muha iz sobe
pokušava oploditi tvoje usne.
Stari prijatelju, nered si
po bilo kom mjerilu
izuzev po ljestvama ljubavi

SPOKOJ

Postao sam čist
plašim se da ćeš mi se morati klanjati
Neću biti u stanju
da dišem kako treba
ako nisam obožavan
Mislila si da mi je bolje
zar nisi
Evo ga opet dolazi
spokoj
ruke spokoja oko moga vrata
Zbog toga te puštam da odeš
zbog toga sjedim ovdje
u svojoj odori
sa očima izvrnutim ka unutrašnjosti glave

NEDOKUČIVA SREĆA

Nedokučiva sreća
me je zgrabila
Moj prijatelj hrišćanin kaže
da je u mene ušao
Sveti duh
To je samo iskrenost samoće
To je samo izbodena anemona
pričvršćena za stijenu
sa korijenjem otkrivenim
obalskom vjetru
O prijatelju mog iškrabanog života
tvoje srce je poput moga –
tvoja usamljenost
će te odvesti kući

Izbor

VIDIM TE NEIZVJESNOSTI

Dodirujem te, slatka neizvjesnosti.
Naši susreti su savršeno isplanirani
čudnom voljom dobrih ljudi.
Tako je i ovog puta.
Vraćaš li se zbog igre?
Opet ću s tobom proći kroz ista pravila.
Opet ću ljubiti mudrost tvog tijela
skrivenu iza zamagljenog stakla.
Sudije ce nas čekati. Kiše i planine će čekati.
Prljave ceste i preostale zime su vec osuđene.
Znaš li da su svi ratovi umrli
duboko u nama.
Vjeruj mi -
baš kako je govorio naš dobri Ucitelj
iz Japana – riječi i dodiri su uvijek dovoljni.
Prave riječi i Pravi dodiri…
Opet te vidim, slatka neizvjesnosti.
Vjeruj mi i pričaj o svojoj prošloj jeseni.
Putovanja si nastavila
iako ne možeš voljeti snijeg tuđih umornih
noci.
Nedostupni
sami po sebi, naši snovi su bodljikave žice.
Upleten u njih, tražio sam skloništa u pustinjama
tuđih razmišljanja. Nisam znalo da nema izlaza.
Ovaj put
nebo nije bijelo i ti koračajući spavaš.
Vjetar tjera naše kose u pravcu potrage.
Moje otvorene oči i tvoje sklopljene ruke
ne mogu roditi ljubav … niti je ubiti.
Sve stvari se odmotavaju
i nestajem u samom sebi.
Odmori se. Čeka te putovanje.
Spavaj spokojno i sanjaj kako te budim
tek da bi
sa prozora pjesme skupa brojali zvijezde.
I sjeti se… koraci su jedini putokazi.

IDENTITET:
MB2302977151132

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja
rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika
sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta
nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam
trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim
To sam
i još nekoliko sitnica.

ČETIRI UJUTRU

Osjećam da opet umirem.
Da sam naučio koristiti telefone sad bih te gnjavio
pričom o samoći.
O čemu razmišljaš? Valjda…
Tako rado bih ti na uho rekao svaku riječ koju želiš
čuti. Svaku riječ koju želim reći.
Daleko si,
a daleko je teritorij zaborava. Razmišljam o tome
iz noći
u noć.
I Bojim Se!
Još malo pa će četiri ujutru.
Moje omiljeno vrijeme… Vrijeme na koje sam
osuđen bez
prava žalbe. Pravo vrijeme za savršene samoće.
Cohenovo vrijeme.
Četiri ujutru. Tada se u meni sve preklapa.
Sve se ravna.
I svaki put iznova umirem.
Okrenuo bih taj tvoj broj, samo da se ne plašim.
I rekao bih ti kako sam umro.
Bez tebe.
Opet.
U četiri ujutru.

PAUZA

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi
razmišljajući koliko se već dana
Ovako viđamo.
I pričamo.
Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me
na Onaj Grad
koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.
Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.
Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.
U pauzi Svega beznačajno ti govorim
što sam sutra želio reći. I juče.
Kiša još pada i nije hladno.
Kafa u šoljicama strpljivo čeka
pokoravajući se
dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno
i kad pijemo kafu tamo
gdje posluga ne voli svoje
goste,
tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,
naročito kada ovakva
kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu
imati svoje mjesto
i nekog poput tebe
da mi upotpuni
popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka
i onih ostalih.
Pomalo se brinem.
Ne zbog sebe, već zbog tišine
Znaš već… Znam da znaš

ZABILJEŠKA O SMRTI

Put onoga kome je svejedno
nikad neće biti do kraja
zapisan
Po skrivenom
nezaobilaznom pravilu
njegova smrt je sveta
opet
ne kao smrt
svakog skoro pravog heroja
koji je izmišljen zbog
naroda
već nekako drugačije
Više je lična
dolazi uz dobovanje
ili samo obično neritmično
lupkanje
pa koračanje
od kraja prema početku
Život takve osobe
završava u zadovoljstvu
mog glasa
zaduženog
da
u noćnim zbivanjima
svih postojećih medija
jednom sedmično daje uputstva
o najlakšem stvaranju
urbanih uspavanki

AMERIČKI IGRANI FILM

godina u kojoj živim
romantiku perverzno pretvara u naviku
zbog toga
skoro hladan želim saznati
zašto me podsjećaš na nekadašnju
Brižit Bardo
i da sam hrabriji
rekao bih ti sve o prepričavanju
pjesme
nisam lud
nemoj otići
samo manje razmišljam
i imam vremena da te posmatram
dok koračaš mojom stranom
umišljanja
pogledaj me
ostani kakva nisi
priđi da se volimo
ugrozićemo magistrale
pretvarajući se da imamo
planove
kadilak
pare
umisli i dođi
napustimo Las Vegas zajedno

SO LONG, BABE

ah
h
h
ne
brini
se
riječi
jedna
dvije
svaka-
ko
nisu
dovoljne
sada
teče
i
već
je
prošlo
u
redu
je
i
d
e
m
o
dalje