Pjesme iz sobe

Pjesme iz sobe
[Utopia, Frakcija, Split 2006.]

izbor

JUTRO JE DALEKO

Mislim na vozove
sa umornim putnicima
njihovim razlozima
njihovim pričama
Muzika noćas govori za sve
Zove te da otrgneš
misli od vozova
koji ovoga trenutka
u 03:53
negdje
od nekoga
sa razlozima odlaze

ONA JE SVE O ČEMU ODUVIJEK PIŠEM

[vers]

Telefoni i gradovi su se pokorili.

Bez okova ona je moja.
Bez okova me ima i uživam u ovom ropstvu.

Razgovori
ne prestaju čak i kada ona odlazi.

Riječi mi pomažu da ispunim rupu duboku nekoliko
miliona minuta. Novac ću
pronaći kada mi ne bude trebao.
Ona to razumije.

Volimo se željama.

Ona je sve o čemu oduvijek pišem.

CHET BAKER ME PRONALAZI

chet baker me pronalazi

iako sam se sakrio iza topline
i ruke me miluju
u sobi gdje
zavjese čuvaju stražu

pa ipak
chet baker me lako pronalazi
njegova truba slavi usnule noći
šetnje širokim avenijama
male hotele
i njihove balkone

govori mi da zapamtim
sve što se noćas dešava

da se sjetim
palmi mora njenih mirisa

svaki put
kada pomislim da je naređeno povlačenje

TEG

Ljubav je teg od četristo dvadeset kila.
Visi na svakom drvetu,
u svakoj je čaši vode,
u svakom buđenju dok otvaraš kapke,
podižeš pogled, pripremaš kafu.

TO SMO MI BRAĆO

Svaki svoj san
smjestili smo pred barikade
znajući da se tamo sanja najbolje
i kao hoćemo
praveći se da želimo
Istina je da s osmijehom čekamo
nesreću svakog od nas
ne zbog zlobe
već zbog nesreće same
neodoljive
koja nam tako lijepo dođe
Savršeni Izgovor
Uspomena
Nedorečena Laž
Propali Plan
Lanci između nas su čvršći
nakon pada
nakon ostvarenog odsanjanog užasa
Da
lako se smijati kada sve ide kako treba
Ali ne može tako
Nećemo
Gorka voda traži svoje mjesto
I svaki dim koji nije vazduh poklonjeni
Priznajte mi
da priznam sebi
Recite da znate o čemu govorim
Sve je prije nas učinjeno
Gradovi su spaljeni
Ranjenici ostavljeni
Žene odvedene
Pjesme otpjevane
Tuga nije izmišljena
za nju se život ne daje
ona život uzima

UMRO JE JOE

…after all this won’t you give me a smile …

Kome je žao
Kome nije

Činjenica je
da na svim stanicama
cijeli dan svira The Clash

Treba da nestaneš da bi te bilo

Gasim radio

DA JE ŽELIM

gledao sam iz mrtvog ugla
nije bitan dan niti mjesto
neću vam odati boju kose
vješto sam prikrio namjeru
udobno smješten u stolicu
okružen arhitekturom drugog vremena
nisam ni pokusao da kažem nešto
njena kosa savršena
padala je na lice
sklanjala ju je s vremena na vrijeme
dugim prstima pijaniste
i oči čiju boju vam neću reći
bez sumnje slučajno
tek su malo
provirivale u mom pravcu
a ja sam ispio piće do kraja
prije nego što sam ustao
to je bio jedini znak
kojim sam odao
da je želim
upoznati
kako dosad
nikom nije dozvolila

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Poezija and tagged . Bookmark the permalink.