Priča o čovjeku koji će uspjeti

Ovo je priča koju sa svrhom pišem.
Nadam se da na kraju neću biti razočaran ishodom.
Ne znam mogu li sebe nazvati uspješnim ali siguran sam
da još uvijek nisam sreo nikoga
čiju bih životnu priču poželio umjesto svoje.
Ponekad sam tako siguran da ću uspjeti,
a opet, nekada, ništa nije kako čovjek poželi da jeste.
Ovo drugo ponekad se desilo preksinoć,
u nedjelju, kad je rekla da se nećemo vidjeti prije utorka.
Ustala je i krenula prema izlazu.
Desilo se to samo malo prije amnezije.
Odlično se sjećam da mi je na odlasku prišla,
odvojila me od svoje divne saputnice,
s kojom sam razgovarao o muzici,
rekavši da me mora nešto upitati.
Odlično se sjećam tog momenta.
“Moram te nešto upitati.”
Bio sam poput planine u tom trenutku. Sretan.
Mora me nešto upitati. Baš mene.
Ali šta? Tu se sve prekida.
Cijelu noć nisam spavao pokušavajući dosegnuti šta me je upitala.
Ako to ne znam, kako ću znati šta sam odgovorio.
Jutro je došlo kao spas. Moram samo nekako potrošiti taj dan,
ponedjeljak, koji ću cijeli bez nje provesti.
I ne znam šta sam radio.
Sve što se dešavalo u tim istim momentima sam brisao.
Sve je bilo nevažno, sve osim utorka koji će doći.
Utorak mi je značio više nego ikada.
A došlo je pet sati.
Pet sati popodne je odzvonilo kada sam zakoračio u dnevni boravak
i uključio mašinu da mi odrecituje poruke.
Pet sati je bilo kada sam čuo te telefonske poruke.
Dok sam u to isto to vrijeme pokušavao doseći utorak.
Nazvao sam je.
Sreli smo se.
Bio sam sretan, i bilo me je sram zbog toga. Napokon sretan.
Gledam je kao mačka komad mesa.
Ne želim je gledati kao komad mesa.
I ako mene pitate gledam je sasvim drugačije.
Ali, u isto vrijeme, znam da sam u svemu ovome subjektivan
i da nemam pojma kako je gledam.
Mislim, ako bismo to objektivno posmatrali.
I onda sam morao otići od nje.
Iako cijelo vrijeme tvrdim da mi je najbitnija otišao sam.
Kad sam se vratio bila je u onom istom kafeu.
U dobrom društvu i drugačija.
Osjetio sam da sam izgubio put do trenutka.
Otišla je drugačija.
Ostao sam drugačiji.
Ostao sam bez vjere u bilo šta.
I, dovraga, još uvijek ne znam šta me je upitala.

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Muzika, Poezija and tagged , . Bookmark the permalink.

One Response to Priča o čovjeku koji će uspjeti

  1. ena says:

    evo sad razmišljam kako si napravio poeziju jednostavnim potezom- pišeš pjesmu za koju kažeš da je priča. i čovjek gleda u pjesmu, i što više posmatra stihove, to mu naslov zvuči čudnije, neobičnije, poetskije. priča o čovjeku, nevjerovatno. možda je efekat sličan onom momentu kad u nekom mjuziklu likovi zapjevaju? 🙂

Comments are closed.