BT_My Favourite Shapes

[ mixtape: here ; — ( devastating;
as the beauty passes the fears)]

VOŽNJA

U autobusu broj 27, sadašnjost nisam u stanju
razdvojiti od budućnosti ili prošlosti
Misli su prebrze,
predivna crna zena na stanici, propusta autobus
u kojem se vozim svakoga jutra. Kao da ne zna
da sam jedan od Podzemnika,
da mi je mokrim šapatom tajna džeza otkrivena
Dočekao sam noći u San Francisku, davno je bilo,
Jack Kerouac Aleja se zvala drugačije
i umjesto haikua, krasili su je kamioni i smeće
Dočekao sam jutra u ruševini od Mostara
Svi mi barem jednom umiremo mladi
sada na to mogu gledati smireno, sa osmijehom,
misao kao uvod u onu koja slijedi –
Za doručak ćemo jesti cvijeće, sačuvao sam
i kolače za dane kada odlučiš da mi otkriješ
tajne meskalina. Otvorićes prozore-balkone,
pozdraviceš jutra razmičući
zavjese gradova u kojima nisi bila nikada prije
Postaje toplo neizdrživo i divno a onda prasak
odjednom sam na berlinskom aerodromu
stojim u redu, čekam neko pomijeranje,
dovodi je službenik, gura donekle zainteresovano
njena kolica, hvatam se kako zurim u taj osmijeh
i crte lica, pokušavam zamisliti kako iz njene
perspektive ta invalidska kolica izgledaju
meni nezamislivo, baš kao što ona divno izgleda.
Pobjegao sam u suprotnom pravcu.
Svaka priča, ako potraje dovoljno , okončava se
sa smrću. Slazem se. Odsanjao sam i cestu
u ruševini od Mostara i opet, u trenu, daleko sam
od svega toga, u autobusu broj 27. Mozda bih
mogao pronaći sjedište ako se potrudim
Spuštam pogled, Mendoza Silvia, C. to joj je ime,
to piše na bijeloj narukvici, na njenoj desnoj ruci.
Sjedi mirno, na trenutke sklopi oči kao da zaspe,
čuva tasnu, pa se trzne i uspravi tijelo.
Stanica na kojoj je ušla zove se po nekoj bolnici.
Još malo ću se igrati verzijama njene priče
i napustiti autobús prvi. Sunčane naočale i ulice,
opet sam na cesti.
A ti, hajde pleši sa mnom,
otkrićemo pokrete koje je moguće izvoditi samo
na kuhinjskom podu. Ovo srce lutajuće crne mačke
zaraslo je poput gušterovog repa
iz avlije u kojoj sam rastao – nikad više isto,
pa ipak tesko da će ikada moći drugačije.

[photo: Hungry Shadow, rest of the breathtaking shapes HERE ]

About Mehmed Begić

Mehmed Begic (1977) was born in Capljina, Bosnia and Herzegovina. He studied South Slavic languages and literature at Pedagogical Institute of Mostar, Pedagogy, as well as comparative literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. He has completed none of the above. Lives in Managua, Nicaragua.
This entry was posted in Muzika, Poezija and tagged . Bookmark the permalink.